29.08.2013.

Tragovi, sjećanja i ples duše

Prijepolje - U Nemačkoj, gde je živeo od 1992. godine preminuo je, pre desetak dana, Izudin Ića Porović, akademski slikar, rođen u Prijepolju, koji je pripadao prvoj generaciji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Udruženja likovnih umetnika SR Nemačke. Ovaj nekadašnji profesor likovnog vaspitanja u prijepoljskim školama, imao je više od 25 samostalnih izložbi. Njegove izložbe bile su veoma zapaženi umetnički i kulturni događaji. 

Bio je jedan od osnivača Kulturno-umjetničkog društva “Preporod“ u Prijepolju s početka devedesetih godina prošlog veka i Bošnjačkog akademskog foruma u Nemačkoj gde je kao umetnik i pedagog radio 20 godina. Porović je bio markantna pojava, koju je odlikovala gordost u držanju, ekspresivnost u izrazu i emotivnost u odnosu prema svemu što ga okružuje.
Kada je posle deset godina prvi put došao u Prijepolje rekao je: “Eto, prođe desetak tih šućmurastih godina”. Kad je otišao 1992. godine u Nemačku odmah je nastavio da se bavi slikarstvom i umetnošću. Naime, u malom gradu, gde je došao sa porodicom, bio je smešten u kući gde je jedan slikar, Grk, imao atelje. Ponudio mu je da zajedno rade. To je bilo odlučujuće.
Prilikom boravka u Prijepolju na pitanje da li su te nove o kolnosti imale uticaj na njegov umetnički izraz, odgovorio je da “u umjetnosti nikad nikome i ničemu nisam želio biti vjeran, pa čak ni samome sebi”.
- Kad kritičari kažu da sam pronašao neki svoj stil, da sam prepoznatljiv, ja bih to batalio i počinjao ponovo. Ja radim spontano, ne volim kontinuitet. Tako se čovjek najbolje iskaže, bez predrasuda. Tamo sam se obreo, a ovdje su bila sva ona „događanja“. To su bila jako duboka i intenzivna osjećanja. Nisam imao vremena da kalkulišem, da razmišljam. Slikarstvo nikada nisam smatrao poslom. To je potreba za olakšavanjem duši. To je kao kad čovjek diše, pjeva ili plače. Rad je za mene neko neprirodno stanje, jer slikarstvo i umjetnost su igra. A, eto, radio sam, boravio sam i po 10 sahata u ateljeu jer oni koji žele tamo nešto da naprave, moraju tako. Ta sredina te tjera na takav rad, kazivao mi je, govorio je Izudin Ića Porović.
Tako je već 1993. godine imao samostalnu izložbu. A u Prijepolju, osim kao profesor u srednjim školama, ostavio je neizbrisiv trag kao pedagog kroz sekciju koju je vodio posle izgradnje prestižnog Doma revolucije 1979. godine. U tom ateljeu Doma kulture nekoliko generacija mladih dolazilo je da uči crtanje ali i da saznaje, da se druži, da upoznaje svet umetnosti ali i svet oko sebe iz drugačijeg ugla od onog koji obično nudi palanka. O tome je Izudin Porović govorio: “Tu je bilo zaista mnogo talentovanih mladih ljudi koji su dolazili. Nekima je bilo dovoljno da budu tu, da razgovaramo jer se iz takvih razgovora rađa umjetnost, pristup životu. Bilo je to i vrijeme kad je za grad bila značajna i Mileševska kolonija. Ti susreti sa umjetnicima su nas održavali u potenciji, da se možemo porediti. Dosta mladih je zaista upisalo poslije te umjetničke škole, pa akademije. To je jedan fenomen. Nisam ja presudan, svakako, ali uticao sam, kao što je uticao Muhamed rahmetli Čelebić koji se slikarstvom bavio na visokom nivou. Uticali su i prijepoljski umjetnici Zoran Purić i Jusuf Hadžifejzović”. Osamdesetih je pokušavao da razbije klišee, pa je izlagao u netipičnim prostorima. Tako je izlagao u kafanama, ali i u porti manastirske crkve u Mileševi.
- Trenuci šoka u umjetničkom izrazu su potrebni. Za to je potrebna i strast, energija jer se ruše predrasude, mitovi, lažne vrijednosti. Ali odnos prema umjetnosti se ovdje ipak nije promijenio. Eto, u Njemačkoj, ja sam u školi u kojoj sam radio, dobio tavan za atelje. Direktor škole je bio doktor filozofije, veoma mu se dopalo to što radim i čak mi je obezbijedio kontakte sa galerijama, a ja sam samo slikao. Tako sam izlagao u Študgartu u jednoj veoma uglednoj galeriji, a to je otvorilo put izložbi u još cjenjenijoj galeriji koja postoji preko jednog vijeka. To mi je ulilo novo samopouzdanje, isticao je.
Potom je došla izložba u Sarajevu. Bila je 1998. godina.
-Sav taj period od 1992. do 1997. godine u stvari bio je u mojoj umjetnosti vezan za ove prostore i za ono što se ovdje događalo. Stalno sam imao misao da te slike pripadaju ovdje. Zato sam želio da ih vide naši ljudi, u Sarajevu. Izložbu mi je otvorio akademik, utemeljivač Likovne akademije u Sarajevu, profesor Muhamed Karamehmedović. Bilo je lijepih reakcija. Bili su to „Tragovi i sjećanja“. Da li je to bila nostalgija?
-Ne, nemam ja nostalgiju. Nostalgija je kad želiš i patiš za nečim lijepim. Ali ja sam gledao kako nešto lijepo i drago nestaje i propada i ne znaš kada će i da li će stati to nestajanje i propadanje. To je bila bol. To nije nostalgija, govorio mi je pre desetak godina.
Četiri godine kasnije, u Muzeju u Prijepolju, ali i u Sarajevu i Novom Pazaru, izložba Izudina Porovića „Ples duše“ izazvala je veliku pažnju. Digitalne grafike bile su inspirisane delom velikog pesnika Dželaludina Rumija. Ovi radovi, nastali tokom te četiri godine, izraz su duboke srodnosti duše s pesnikom, koji je kao vernik, musliman, napisao stihove, koji se smatraju remek delom. Tako je i „ples duše“ mistična potraga za istinom ali je to i onaj ples kojim se derviši dovode do uzvišenosti. Arabeskama, kao sinonimom islamske umetnosti i arapskim pismom, grafike korespondiraju sa stihovima velikog pesnika.